Odlazak velikanâ zlatnog doba

Iako se zastor nad epohom zlatnog doba Opere Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu odavno zatvorio, tek nam odlazak protagonistâ toga razdoblja sa životne pozornice osvještava kraj neke epohe i njezino smještanje u povijest. Prvo je zlatno doba Zagrebačke opere od 1929. do 1939, za vrijeme ravnatelja Krešimira Baranovića. Nakon poremećaja koji je nužno donio Drugi svjetski rat, zlatno doba nastavlja se od kraja 1940-ih do kraja 1960-ih, i velike obnove zgrade HNK-a. Zlatno je po ambicioznom repertoaru i velikim predstavama koje su ostvarivali isključivo domaći umjetnici, najbolji dirigenti i pjevači, redatelji poput Vlade Habuneka ili Koste Spaića. Tadašnji najbolji hrvatski pjevači razvijali su zapažene europske karijere, stizali do Bečke državne opere i Metropolitana, ali su stalno bili nazočni u Zagrebačkoj operi, pjevajući uloge kojima su se proslavljali u svijetu.

Bard hrvatske vokalne umjetnosti i jedna od stožernih ličnosti hrvatske glazbe i kulture, bas Tomislav Neralić, napustio nas je 16. studenoga, na pragu 99. rođendana. Bard slovenskih dirigenata Samo Hubad umro je 31. kolovoza, također u 99. godini. I on je bio jedan od protagonistâ zlatnog doba Zagrebačke opere. Studirao je u rodnoj Ljubljani, debitirao 1942. u Ljubljanskoj operi i već 1948. postao njezinim ravnateljem. U više od pola stoljeća karijere bio je i šef  dirigent Slovenske filharmonije, Simfoničara RTV Slovenije te stalni dirigent Mariborske opere. Gostovao je u cijeloj Europi i u Aziji.

Samo Hubad bio je od 1959. do 1964. redoviti gost dirigent Zagrebačke opere, a od 1955. do 1957. i šef dirigent Zagrebačke filharmonije. U Operi je, uz tekući repertoar, postavio šest premijera, među kojima praizvedbu Gotovčeva Stanca, 1959. Postavio je Pikovu damu Čajkovskog i Borisa Godunova Musorgskog (1960), Brittenov San ljetne noći (1962), Gotovčeva Eru s onoga svijeta (1962) i Borodinova Kneza Igora (1963) te, poslije, Saint-Saënsove Samsona i Dalilu (1981). Sve su te predstave iz 1960-ih, u izvedbi ansambla Zagrebačke opere, gostovale po europskim opernim kazalištima i festivalima, ubirale pohvale i odlične kritike.

Sopranistica Branka Stilinović došla je u Zagrebačku operu na samu početku 1959, nakon izvanrednog debija u ulozi Santuzze u Mascagnijevoj Cavalleriji rusticani, ulozi s kojom je, mjesec i pol dana prije, prvi put stupila na pozornicu, u Riječkoj operi. Boris Papandopulo odmah joj je ponudio angažman u Rijeci, ali ona se odlučila za svoj rodni grad.

Rođena 1926, potekla je iz poznate glazbene obitelji Oblak. Otac Zvonimir, brat znamenite sopranistice Ljubice Oblak Strozzi, bio je tenor u opernom zboru HNK-a. Svojevremeno je položio audiciju u Berlinu, ali je ustuknuo pred tim izazovom i vratio se u Zagreb, gdje se, osim pjevanjem, bavio i lijevanjem kipova. Branka Stilinović završila je solo pjevanje na Glazbenoj školi Pavao Markovac, u razredu Nade Pirnat. Od 1949. do 1958. bila je članica Zbora Radija Zagreb. Njezin ponešto kasni susret s operom omogućio joj je da s postignutom zrelošću – glasovnom i  pjevačkom – odmah intenzivno krene u karijeru.

Već je u prve tri godine ostvarila dvadeset glavnih uloga različitih stilskih zahtjeva. Počela je pod paskom legendarnog dirigenta Milana Sachsa, na čije se pokuse nije smjelo zakasniti ni minute, a njegovo unošenje perfektuiranih detalja olovkama raznih boja u notni tekst imalo je za pjevače snagu zakona. Takvoj disciplini stručnog rada pridodala je Branka Stlinović vlastitu iskonsku muzikalnost i velike mogućnosti bogatoga, snažnog, prodornog, ali i podatnoga dramskog soprana, čije su mogućnosti diminuiranja iz snažnoga fortea u piano mnoge podsjećale na pjevanje Zinke Milanov.

Isticala se u Verdijevim operama: kao Amelija u Krabuljnom plesu, Aida, Leonora u Trubaduru, Abigaille u Nabuccu na Splitskom ljetu te u Verdijevu Requiemu. Za Elizabetu u Don Carlosu, izvedenu 1962, pod ravnanjem Milana Horvata i u režiji Vlade Habuneka, kao i za Puccinijevu Toscu, dobila je Nagradu Milke Trnine. Kritički osvrt na kreaciju Elizabete zorno ocrtava umjetničku ličnost Branke Stilinović: „Likom kao da je sišla s platna nekog flamanskog majstora, kraljevski dostojanstvena, bez velikih gesta, poštujući do maksimuma strogu španjolsku dvorsku etiketu, prepustila je isključivo svojemu glasu da izrazi sve obilje proturječnih i zatomljenih osjećaja koji su se lomili u duši nesretne španjolske kraljice.“

Dostojanstvena pojava, decentna gluma i suživljenost s likom, bez sklonosti pretjerivanju, obilježili su mnogobrojne nastupe Branke Stilinović na pozornici Zagrebačke opere. Gostovala je samostalno i u inozemstvu, ali karijeru joj je obilježila posvećenost Hrvatskome narodnom kazalištu.

Na praizvedbi Gotovčeve Dalmaro, 1964, pjevala je naslovnu ulogu. Nebrojeno puta bila je Đula u Eri s onoga svijeta, koju je snimila na ploče. Jednočinke Stanca i Dalmaro Gotovac je 1981. spojio u Jadransku duologiju. S Tomislavom Neralićem briljirala je kao Senta u Wagnerovu Ukletom Holandezu. S maestrom Hubadom pjevala je još Lizu u Pikovoj dami i Jaroslavnu u Knezu Igoru.

Branka Stilinović snimila je na ploče i Irmengardu u Porinu Lisinskog te Jelenu u Zajčevu Nikoli Šubiću Zrinjskom. Na sceni je, međutim, uvijek bila Eva. U toj je ulozi imala posljednji nastup, u listopadu 1979, na 500. izvedbi Zrinjskog. Za Radio je snimila i ulogu Lenke u Bersinu Ognju te Margitu u Zajčevu Banu Legetu.

Galeriju njezinih likova upotpunjuju Micaela u Bizetovoj Carmen, Giordanova Maddalena u Andrei Chénieru, Donna Anna u Mozartovu Don Giovanniju, Tatjana u Evgeniju Onjeginu Čajkovskog, Nataša u Ratu i miru Prokofjeva, Marica u Smetaninoj Prodanoj nevjesti, Ponchiellijeva Gioconda i Leonora u Beethovenovu Fideliju, za koju je 1971. dobila Nagradu grada Zagreba.

Branka Stilinović bila je simpatična, srdačna osoba, posvećena obitelji. Potkraj 1990-ih, ponovo kasno, ali u pravo vrijeme, posvetila se pedagoškom radu kao mentorica mladih solista Zagrebačke opere. Godine 2007. dobila je nagradu Vladimir Nazor za životno djelo. Umrla je 4. studenoga u Rijeci, gdje je živjela posljednjih godina.

A 7. prosinca u Ljubljani je, u 97. godini, umrla istaknuta slovenska sopranistica Vilma Bukovec, poznata na cijelome nekadašnjem jugoslavenskom prostoru.